U ŠTO VJERUJEMO? KOME VJERUJEMO? U HRVATSKOJ

PROTESTANSKA CRKVA 1/3

Treća, meni najinteresantnija kršćanska denominacija u Hrvatskoj ( zbog toga ću malo više o njima) je protestanska denominacija. Kao što se već zna o njima, tek u novije vrijeme državi je uspjelo da ih skupi i eventualno s njima nešto dogovori. Razlog je tome to što svaka crkva unutar te organizacije ima svoju autonomnost, svoju samostalnost. Unutar ove denominacije nalazi se više poddenominacija, najbrojnije su u Hrvatskoj baptistička crkva i pentakostalna. Te dvije denominacije mogli bi usporediti s rimokatoličkom i pravoslavnom crkvom. Jedna se više bazira na riječi, fundamentalnim stvarima u kršćanstvu, kao što je krštenje vodom, dok druga više ide za silom. U novije vrijeme ove dvije denominacije idu za tim da zonu razdvajanja omekšaju, ali i dalje svaka drži svoj kut. Veza između jedne i druge, je slična vezi između rimokatoličke i pravoslavne crkve, ako se može govoriti o vezi. Kako bilo, govoreći o ovoj denominaciji možda će se dobiti jasnija njena pozicija u odnosu na prve dvije ako kažemo da izjavljujući da ste protestant, u prve dvije denominacije se naglo probudi međusobna ljubav i općenito povezanost. Ono što se ističe u protestantskim crkvama u Hrvatskoj je povezanost njenih članova, za razliku od drugih denominacija koji ipak najčvršće veze imaju s rodbinom, koji istina jesu članovi iste crkve, ali je rodbinstvo još uvijek jača veza. Zbog toga lokalne protestantske crkve nalikuju na klubove. A upravo zato one pogoduju za obrtničke djelatnosti gdje se kreće s radom prvo unutar crkve. Interesantno je da je i dio tih crkava, kao crkvene organizacije, zapravo obiteljski posao. To znači da jedan iz obitelji vodi crkvu, drugi iz obitelji pomaže, treći se bavi računom - sve u istoj obitelji. Eventualno kada se zatreba pomoć obrati se crkvi s vodstvom koje je u rodbinskom odnosu s dotičnom. O nekim provjerama i, danas popularnoj riječi "transparentnosti" nema tu priče. Ima onih drugih koji daju i drugima pristupa, ali u principu ovi obavljaju "posluživačku djelatnost", dakle ne donose odluke. Inače struktura ove crkve podsjeća na obrt. Na neki način i crkve drugih denominacija imaju sličnu strukturu, ali ne toliko izraženu u elementu pojedinačne odgovornosti. Ovdje vodstvo zaista ima autonomnost, o nekim kontrolama zaista nikad nisam čula, ni izvana ni iznutra, vjerujem ni oni sami. Ovdje je, za razliku od druge dvije denominacije prisutan element nezamjenjivosti njih samih, tj. vodstva, u nekim crkvama skoronezamjenjivost, ovisno da li govorimo o baptističkim ili npr. pentakosnim crkvama. Ono čime se bavi ova crkva u Hrvatskoj je otprilike ništa. Uglavnom se vrte oko svoje dobrobiti, i dobrobiti svojih članova, što je isto jer je uz evangelizaciju vjernika osnovno učenje ovih crkava (više - manje) je učenje o desetku (10 % svojih primanja ide crkvi i dolazi blagoslov na tvoj rad). To jeste biblijsko učenje. Židovi ga odavno prakticiraju. Ali u ratnoj Hrvatskoj, a posebno poslijeratnoj to zaista nije bio glavni problem kojim se crkva trebala baviti. Trebamo imati na umu da je ovo jedina denominacija koja nema nesvjesne vjernike, tj.ne krsti ih kao bebe, već kao odrasle, kada se sami odluče, pa je najveća njena zadaća dobiti nove članove. Onog momenta kada se krste i učlane, tu u principu i prestaje neko djelovanje, ako se tu ne ubraja obiteljski život za koji ove denominacije vole da je na nivou, financijskom. Pohađajući protestantske crkve svakako će vam više - manje, uglavnom više, zapasti u oči naglasak na potenciranju važnosti financija kod pentakosne denominacije, kod baptista pak, definitivno na obitelji. U ovim institucijama popularna je uzrečica :"Kakav pastor takva crkva." To sam provjerila, istina je. Lako ćete biti zavedeni slatkorječivošću pastora, ali ako se odmaknete i pogledate kako funkcionira crkva, možete mi vjerovati, i autoritet je takav. Samo nemojte da vas prevari formalni i zakulisni autoritet dotične crkve. To je česta igra u ovim crkvama. Ono što sam osobno vidjela i čemu svjedočim u pentakostalnim crkvama (ja zapravo jako dugo sama nisam mogla prepoznati što mi to nedostaje u tim crkvama, koji to bitni element), je to što u njima nema srca i duše, mislim kod ovih u Hrvatskoj. Od duhovnih bitaka, koje su svakako bile prijeko potrebne u ovom mlakom rimokatoličkom okruženju, zaboravilo se ono najvažnije - srce i duša. Ovo je trebalo imati, a u drugome se truditi. U ratu je lako zaboraviti srce i dušu, ali ovdje se zaboravio smisao ovog ratovanja, za srce i dušu.