KULTURA I DUH SVETI

PRISTOJNOST I ISTINA

 

Svaka civilizacija imala je svoja pravila ponašanja, svoju kulturu. Imala je društvene norme ponašanja koje su pokazivale da li je neka osoba kulturna, odnosno da li je kultivirana i uračunljiva za život u širem društvu. Svaki pojedinac ili skupina koja bi se oglušila, ignorirala ili ne poznavala ova pravila, bila je osuđena i obilježena od kultivirane većine. Njih su različite kulture različito nazivale: barbari, gorštaci, divljaci, šumski ljudi…

Kultura je pomogla da se civiliziranije živi u društvu, i ona sama je tekovina ljudskog truda kroz vrijeme.

Za ove različite kulture nama načina da se utvrdi da li je neka točnija, a druga ne. One same su zatvorene cjeline i vezane su uz mentalitet, religiju, povijest, položaj i tradiciju tog naroda.

Danas, kada svijet postaje globalno selo, utvrđuju se neka šire važeća pravila, ipak postoje mentaliteti koji su sasvim suprotni ovim i koji se protiv njihovih pravila svesrdno bore.

I tako se, mogli bismo tako reći, stvari vraćaju na početak.

 

Ipak, da li uopće postoji način za „izmjeriti“ neku kulturu?

   Svako pravilo kulture možemo površno i duboko poštovati. To je onaj osobni odnos, koji se ne da zapovjediti. Vjernost onome što doista čovjek misli je vrijednost čovjeka, pa tek onda neke kulture. Ovo dijeli kulturne ljude na one koji zaista se trude takvi biti i pokriće za to nalaze duboko u svom mentalitetu i srcu, i one koji su premazani kulturom ispod koje stoje svjetovi, misli i nakane koje su u kontrastu sa pozitivnim kulturnim tekovinama te iste kulture.

Ovakvih, dakle i jednih i drugih ima svaka kultura, tako i kršćanska.

Kao što sam već prije govorila, samo Isus se predstavio kao onaj koji je put, istina i život. Nitko, niti u jednoj svjetskoj religiji nije to tvrdio.

Dakle, kršćanska kultura je, od svih kultura ona koja donosi sliku nebeske kulture na ovu zemlju. Ma koliko to blijedo činila, ona je ono svjetlo koje privlači druge narode i čini da joj se drugi poklanjaju. Također, sa druge strane, njene negativnosti u odnosu na negativnosti drugih kultura, još više strše u svojoj negativnosti.

Ipak, to ne znači da su druge kulture pogrešne.

One su tekovine spoznaje određenog naroda i stanje sadašnjeg stanja spoznaje toga naroda.

Zato Isus traži od nas da propovijedamo evanđelje svima. Tako se kršćanska spoznaja širi i tako kršćanska spoznaja ulazi u kulturne norme svih naroda.

Tako se ti nekršćanski narodi neće dolaziti klanjati kršćanskoj kulturi, koja je inače zamućen izvor kod svih kršćanskih naroda, a zamućen je zbog sadržaja grijeha, nego će se klanjati spoznaji koju su sami dobili i raditi na napretku svoje kulture.

Dakle, Isus Krist, njegova riječ je ta mjera kojom se može izmjeriti vrijednost jedne kulture.

Isus se nije bavio sitnicama. On je postavio jedinu zapovijed. Ljubi gospodina Boga svoga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom pameti svojom, a druga zapovijed je proizlazila iz prve: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.

On se nije bavio time što jedna kultura treba obući, kako sjediti, imati frizuru, koristiti rječnik, što jesti…

Ipak sve što jedna kultura nosi, pa i ovo prethodno nabrojano, može biti napravljeno sa više ili manje Božje mudrosti.

Biblija piše da je dvor kralja Božjeg naroda, kojemu je Bog dao mudrosti nad svim drugim ljudima, bio nedostižan uzor svim kraljevima svijeta u odjeći, izgledu, jelu, ponašanju… I sa kraja svijeta su kraljevi dolazili da vide da li je istina to što su čuli o tom dvoru, a onda rekli da su vidjeli i  više od onoga što su čuli.

Stvari napravljene u mudrosti, Božjoj mudrosti, su vrijednosti svih naroda, kojoj god kulturi pripadali. Ovo su one stvari u kojima su se trudili ovi narodi. Stvari koje su skidali sa neba, od onih nevidljivih, nebeskih, radili vidljive zemaljske vrijednosti.

Da li se radi o odjeći, pravilu ponašanja, jelu ili zakonu neke kulture, iza svega ovoga stoji duša čovjeka u odnosu na mudrost  i milost Božju. Stoje zemljane i nebeske stvari, i čovjek kao njihova premosnica.

Dakle, sve što neka kultura jeste, provjerava se po nebu, po riječi Isusa Krista.

A Bog ne sudi kao čovjek. Bog sudi kao Bog.

Biblija kaže: „Koliko je zemlja daleko od neba, toliko su moje misli iznad vašim misli, i moji puti iznad vaših puta.“

Sve Božje je uzvišeno i tu dimenziju i pozadinu ima svaka stvar napravljena Božjom, nebeskom inspiracijom. U svakoj kulturi.

  

   Iskreni osobni odnos prema pozitivnim kulturnim tekovinama, je odnos koji čovjek ima prema samom sebi i to je odnos koji čovjek ima prema Bogu, prema Božanskoj osobi koja danas svjedoči s obzirom na grijeh, Duhu Svetom koji je danas izliven na sve ljude.

Biblija piše: „Više neće brat bratu govoriti, veće će duh duhu.“

Ovo iskreno i istinito odnošenje čovjeka prema pozitivnim tekovinama svoje kulture, u svakoj kulturi je spona između čovjeka i Boga. Spona između djeteta Adamovog i Noinog, sa samim Bogom.

Isus je rekao da onaj koji čini dobro dolazi na svjetlo da se očituju njegova djela.

A Isus za sebe kaže. „Ja sam svjetlo svijeta.“

 

Kako pristojnost stoji sa kulturom i istinom?

Kao što sam rekla kultura je sklop i mentaliteta i religije, kao i spoznaja istine, nekog naroda. Dok poštivanje kulturnih normi ponašanja prema drugima se naziva pristojnošću. Pristojnost podrazumijeva da se prema drugima ponašamo tako da ih ne smetamo, ne vrijeđamo, ili ne nanosimo neku bol. Kao takva, pristojnost je dio kulture.

Kada se pristojnost digne do nivoa božanstva, onda se gazi istina.

Krist je rekao: „Ja sam istina…“, i time je istina otkrivena kao Bog, a kršćanskoj kulturi udaren temelj- istina.

Samo kršćanstvo od svih kultura, se na taj način bavi istinom, tj. daje joj božansku poziciju.

 

Istina je činjenica koja je kao takva istinita, i dio je istinite stvarnosti kraljevstva nebeskog.

Bilo da je istinita činjenica dobra za nas ili loša za nas, ona je kao takva, istinita, dio istinitog suda neba i upravo takva ona je najbolje što možemo imati. Daljnja je stvar da li ćemo uložiti trud da je promijenimo i dobijemo drugu istinitu činjenicu sa kojom će naše emocije biti zadovoljne.

Biblija piše: „Bolji je prijateljev šamar nego laska neprijatelja.“

I ovo je kršćanski odnos istine i emocija.

Takav je dakle karakter istinitog suda Božjeg.

Biblija kaže da sud počinje sa kućom Božjom. Istina suda, kakav god da jeste, počinje sa kućom Božjom. Dakle, već danas mi možemo vidjeti kako stojimo sa sudom Božjim. Odnosno istini, za našu poziciju u nebeskoj stvarnosti.

Dakle u duhu će moći svatko sam sebe vidjeti, i znati svoju poziciju u istinitoj nebeskoj stvarnosti. Ovo  „viđenje sebe“ vrijedi i za čoveka u iskrenom poštivanju pozitivnih kulturnih vrijednosti.

Ovaj istiniti sud danas, je najveća Božja milost na zemlji.

I to zato što je još vrijeme Božje milosti, kada tu istinu možemo mijenjati u našu korist.

Kršćanski svijet nije toliko svjestan privilegije koju nosi, kao oni koji nose svjetlo svijetu, odnosno istinitu spoznaju, istiniti sud, istinu.

Kršćanski svijet nije svjestan koliko je pozicija istine spuštena u drugim kulturama u odnosu na emocije, pristojnost i druge vrijednosti…

 

Navest ću jedan primjer toga:

Za vrijeme drugog svjetskog rata, Amerikanci su se susreli sa mentalitetom japanskih vojnika. Amerikanci nisu bili pripremljeni na tako različit mentalitet jedne nekršćanske kulture, kao što je japanska kultura.

Kada je bilo jasno da su dobivali bitke protiv japanske vojske, dešavalo se da su se ovi jednostavno odbijali predavati, radije su ginuli u besmislenoj borbi. Tako je bilo i kada se više i nisu mogli boriti.

Amerikanci su bili zatečeni ovakvim odnosom Japanaca prema državnim interesima i domovini. Nisu znali kako da reagiraju, bilo je jasno da je pristup silom već pobijeđenim vojnicima, pogrešan pristup. Nisu znali da li da se dive ovom odnosu ili nešto temeljito ne valja kod japanskih vojnika.

Tek poslije rata, kroz studije stručnjaka o toj novoj, nekršćanskoj kulturi, Amerikanci su saznali za pozadinu ovakvog ponašanja. Naime, predaja vojnika u Japanu se smatrala osobnim porazom toga čovjeka. I ne samo njegovim porazom, nego i porazom i sramotom njegove rodbine. Rodbina bi se zato odricala ovih vojnika, odnosno svojih članova, i brisala njihova imena.

Kada su poslije rata pitali bivše japanske vojnike, da li su ispričali rodbini poginulih vojnika, kako su besmisleno i vrlo okrutno ginuli ovi njihovi članovi, jedan od njih je odgovorio:

„Nisam nikada. To ne bi bilo pristojno.“

 

    Japanska kultura i danas nosi mentalitet preposvećenosti. Iz ovih stvari se ništa nije naučilo. Kultura je ostala ista, u istim grijesima prema slici kakvu treba imati jedna kršćanska kultura.

Sve je to zbog toga, jer se ne suočavaju sa istinama unutar svoga društva. U ovom navedenom primjeru, sa istinom o boli preživjelih i suosjećanju prema poginulima; sa istinom o njihovim besmislenim i teškim patnjama, čije slike i danas proganjaju preživjele; zatim prijetnjom o napuštanju i izopćenju vojnika u ratnim dramama; sa istinom što ove istine godinama nisu preživjeli imali sa kim podijeliti. A takve zatajene istine ne oslobađaju, niti društvo niti pojedince.

 

   Drugi primjer za odnos pristojnosti i istine, govori o licemjerju i kukavičluku zapadne kulture, kao i problemu zatajivanja istine i lažne pristojnosti sa druge.

Naime, kada je napisana knjiga o osobnom životu muslimanskog proroka, prvo se nije našao izdavač koji bi se usudio objaviti je. Zatim se nekako našao, ali nakon uvijene prijetnje muslimanskih religijskih predstavnika, knjiga se povukla.

Ostalo je pitanje: Što je to moglo uvrijediti muslimane u toj knjizi?

Knjiga je pisala o jednoj stvari iz života ovoga proroka, za zapadnu civilizaciju sablažnjiva.

Od  kukavičluka sa druge strane, nitko se nije sjetio postavio pitanje:

Da li je istina to što se navodilo u knjizi?

Ako jeste, zašto se muslimanske vođe srame istine i skrivaju istinu o svom proroku?

Ako jeste, zbog čega se ustručava kršćanska civilizacija razotkriti ropstva ove kulture i religije?

Kako i što uopće vrijeđa one, kojima je ovaj prorok uzor, ako je navedeni podatak istinit?

Svakako, nešto debelo ne valja u toj kulturi.  I to, bili istinit ili ne, ovi navodi u knjizi.

 

Biblija upozorava na one koji ne žive po istini i kaže da uklonimo zločince između sebe.

Ili konkretno, piše da se ne družimo sa onima koji se predstavljaju da su dio crkve, a žive laž, ali da možemo se družiti sa onima koji su vani, a žive grijeh, odnosno laž.

Za ove druge ima nade, jer su tamo gdje pripadaju, van crkve. A ovi prvi lažu sebe i druge. Biblija za njih kaže da ih izbacimo vani da im tijelo propadne, a duša se možda i spasi. Jer im nismo dozvolili laž.

 

   Mi trebamo znati što to znači da je istina, Bog. Kada to shvatimo, onda će nam biti jasno da je kršćanska kultura daleko od toga da je u njoj istina dobila svoju pravu božansku poziciju, ali je ova kultura najdalje otišla u tome. Ipak, ovo je trajni rat, u kojem se poziciju istine kao i nju samu, u sveukupnom sistemu vrijednosti ove kulture, uporno pokušava degradirati i zaprljati.

Drugim religijama je, u principu, nepoznata važnost istine, oni ne priznaju duh istine.

Njima je istina samo slobodna interpretacija činjenice, mutni pojam, dio naučenog znanja, i svakako, ne osoba.

Biblija piše da je Isusov sudac, Poncije Pilat, pitao Isusa: “ Što je to istina? “.

Tada je sama istina, Isus Krist, stajala pred njim. Ali on je poučen u poganskoj kulturi, tražio nauku, sistem, filozofiju, teorijsku činjenicu.

   U ovim kulturama istina stoji u istom, ili nižem nivou kao i neke druge vrijednosti, a posebno joj parira pristojnost.

Reći istinu, nije pristojno. Ovim stavom se otvaraju vrata licemjerju i laži. I ne samo to, tim putem se, kako smo mogli vidjeti, ne dolazi do spoznajnih sudova, koji ispravljaju pogrešne postavke te kulture.

Ovakav život nema nebeski temelj.

Ovdje ne govorim o tome kako treba ići okolo i svima otvoreno govoriti istinu, tj., i kada treba i ne treba. Postoje i druge vrijednosti i stvarnosti, koje se ukrštavaju sa javnim izlaganjem istine, a koje sveukupna životna mudrost, mudro koordinira.

Isus je rekao: „Ja sam put, istina i život.“, i tako je povezao i put, i život, sa istinom.

Ovo troje su i odvojene i vezane stvari. Ako ne priznaješ i živiš istinu, onda ne ideš putem života, niti živiš Kristov život.

 

Pristojnost bez istine, odnosno, ispravan odnos prema drugima, bez ispravnog odnosa prema istini, je kao oblak bez kiše.

Ova pristojnost je premaz , imitacija. Ne postoji prava pristojnost bez istine, odnosno iskrenosti. Takva pristojnost je vanjsko suho ponašanje, i kao takvo, nikako ne može parirati istini, a niti stajati u istini.

Kada se ovako shvati pristojnost, onda čovjek postaje pažljiviji u sveukupnim odnosom prema drugima: sa pozdravima, odzdravima…

Ova pristojnost pretpostavljena istini, nazovimo je prepristojnost, je osnova za ropstvo, kako pojedinca tako i naroda. Ova „prepristojnost“ imitira odnos prema drugima koji uči Duh Sveti.

Imitira u kroz zakon, ne i duh.

Identitet pojedinca u ropstvu prepristojnosti se ne razvija u tim segmentima i čovjek ne upoznaje sebe. Tako ne može raditi na sebi, niti napredovati.

Ovom prepristojnošću je zatrovana dječja pedagogija u bližoj i daljoj prošlosti, ali i danas se ne radi puno na tome. Ovom pedagogijom su odgojeni mnogi danas odrasli.

Od malih nogu čovjek se tjera u lance ove prepristojnosti, a ovi lanci kradu čovjeku odvažnost i hrabrost za odvažiti se zauzeti stvari za sreću u njegovom životu. Tako su propuštene mnoge prilike.

I tako su poklonjene onim nedostojnijim. Društvo je već sklono zaključivati kako trebaš biti nekulturan i divlji, da bi dobro prošao u životu. Međutim, ova slika koja se nameće, je samo posljedica izvitopereno shvaćenog pojma pristojnosti, i takvoga odgoja.

Djeca, su sklona miješati pristojnost i prepristojnost, i na ovu razliku im se treba uporno ukazivati.

U odgoju svoje djece, jako sam pazila na ovu razliku, i ljudi koji ih sretnu, uvijek su iznova zbunjeni kada vide koliko su živahni i komunikativni, a koliko pristojni. To ih obično toliko zbuni, da se muče neko vrijeme sa riječima, da objasne takvo ponašanje..

Ipak, djeca su djeca i ovo osjetljivo znanje, teže usvajaju.

Mi trebamo biti svjesni odgovornosti odgoja djece, djece Božje. Trebamo biti svjesni da uzgajamo sjeme za budućnost, i da djeca već sada imaju krila za nju.

Ovo je ozbiljna stvar.

Mi trebamo shvatiti da im ta krila za budućnost, ne smijemo slomiti.

A prepristojnost je jedan od načina da se slome.

 

 

    Kao što sam rekla, druge religije i njihove kulture, ne priznaju istini božansku vrijednost. Istina je tu u funkciji nekih drugih potreba i uzima se i tumači kako se kome prohtije.

U društvima ovih kultura, vlada intelektualna, socijalna i duhovna ne inteligencija.  Vlada mentalitet ludila i ropstva.

Biblija piše: “ Istina će te osloboditi.“

A samo istina ima tu božansku moć, kako nad pojedincima, tako i na društvima.

 

Kada govorimo o tako izgrađenim društvima, onda mogu navesti primjer hrvatskog poslijeratnog društva. Naime, istina je istjerana iz državnog aparata. Vlasnički listovi npr. imali su tisuće načina da se negiraju, prava građana, na tisuće načina da se zakinu i interpretiraju u skladu sa osobnim i tzv. državnim potrebama.

Međutim, način kako je najviše stradala istina, je u emocionalizaciji državnog aparata. Tako za svaku uvredu nekom moćniku, biste mogli poprilično nastradati, bez obzira da li je to što ste rekli, istina. Emocije, uvrede, pristojnost, prije istine su svakodnevnica u djelovanju sudova.

Iz ovoga društva je istjerana istina.

A kada se istjera istina, istjera se i Isus Krist.

 

   Isus je rekao najuglednijim osobama u svom narodu: „Zmijski porode.“

Svojim postojanjem i djelom, i njihovim djelima u odnosu na ova, on je pokazao i dokazao istinu koju je rekao. Ovo se desilo u Božjem narodu, pa su ovi hvatali zgodu da se tajno i pod lažnom izlikom, osvete Isusu.

Da se to desilo u poganskom narodu, mentalitetu poganskog naroda, moćnici bi našli lakše načine za osvetu. Ovu tvrdnju dokazuje odnos, koji su imali poganski narodi kroz stoljeća, a koji su se pricijepili na vjersku osnovu Izraelskog naroda, prema onima iz tog naroda.

Za Isusa bi mnogi rekli: da nije bio pristojan, da je mogao nastaviti raditi svoj posao i ne dirati se u njih, da nije ni mudro postupio...Možda bi ga i tužili za uvredu.

Ali, kao što sam rekla, ovo se desilo u Božjem narodu i tu se pristojnost nije, tek tako, mogla pretpostaviti istini, odnosno, riješiti ovu stvar u mentalitetu ludila, gdje vladaju emocije i pristojnost, a ne istina.

Također, sličan biblijski primjer je, kada je Ivan Krstitelj javno sramotio Izraelskog kralja Heroda, izlažući pred narodom njegovo grješno djelo.

Neki bi rekli da to nije bilo u redu ni pristojno, jer je ovaj grijeh bio privatna stvar.

Ipak, Heroda je bilo strah da se suprostavi Ivanu. Znao je da je Ivan prorok Božji i da govori istinu.

 

Biblija piše. „Sada vidim kao kroz ogledalo, a jednom ćemo lice u lice.“

Istinu prepoznajemo kroz naše živote, našim iskustvom, našim zaključcima, ali i direktnom objavom Božjom.

Biblija piše da je slava kraljeva sakrivati tajne, slava onih drugih, pak, otkrivati.

Kako bilo, istina je nešto što otkrivamo, i to zahtjeva poseban čovjekov sluh i pažnju.

A onda je trud da ove stvari utkamo u našu kulturu, društvo, kroz razne manifestacije kulture, pa i kroz pristojnost.

  Dalje, trud je poučiti ljude da to nisu tek-tako nastale kulturne norme, da iza toga stoji duhove spoznaje i vrijednost koje su utemeljene na nebu. Zatim, poučiti ljude o osobnom odnosu prema ovim vrijednostima, i kroz sve to poučiti ljude i objaviti im, o identitetu onoga po kome sve to dolazi na zemlju.  Kako Biblija kaže: „Sve što je lijepo, plemenito, hvalevrijedno, dolazi od Boga“.

 

I na kraju da još rečem, da u krajnosti, na zemlji postoje samo dvije kulture i dva naroda.

I nijedna od ovih kultura ne pripada samom čovjeku, a ni njegovom društvu.

Ishodište za obe ove kulture je u nebeskim duhovnim stvarnostima.

Onoj dobroj i onoj lošoj.

A ljudi i društva su samo njihov odraz i mješavina.

Na kršćanima je da učine taj zemaljski odraz što vjernijim nebeskoj stvarnosti.

I da iz zemaljske mješavine kultura i njihovih duhovnih stvarnosti, svojim životom i radom, izvuku one koji su subaštinici kraljevstva nebeskog.