Tko su kršćani?

           Identitet i moć kršćanina

 

U općoj kršćanskoj kulturi, u kakvoj živimo, lako je propustiti postaviti pitanje: Tko su kršćani?

 

Kršćani se nisu otpočetka zvali tim imenom. Isusove sljedbenike u početku su zvali Isusovim učenicima. Biti učenik u tadašnjem svijetu, značilo je mnogo više nego danas. Biti učenik je značilo slijediti i nasljedovati kompletan način života, sistem vrijednosti i znanje svoga učitelja.

Oni su dobili ime kršćani poslije, u poganskom narodu.

 

Ime kršćanin stavljalo je akcent na pokret, na skupinu, a ne više na učitelja i njegovo učenje. Ime im je dao narod, svjetina, da lakše izdvoji, obilježi, prepoznaje onu drugu skupinu među njima.

 

 

Tako u zanimanju javnosti, umjesto samoga identiteta kršćanina, u prvi plan, se našlo kršćanstvo kao pokret.

I danas je tako. Religija, odnosno kršćanstvo je ono što većinu zanima, a ne ono što takozvano kršćanstvo jeste kroz identitet jednog kršćanina.

Da je za one van crkve tako, to je još i shvatljivo, međutim većinom je tako i u samom kršćanstvu, odnosno kod onih koji nose to ime.

 

Pa tko su, dakle kršćani? Koji je to identitet i koja je to moć kršćanina?

 

 

Kristov učenik, njegov sljedbenik je onaj kojeg ćemo ovdje nazvati tim imenom. Kao takav, on nosi ono što je nosio i njegov učitelj. Nosi njegov duh, njegovu misao, njegov život.

Ovi kršćani su posude Božje, oblikovani Božjom rukom i ispunjeni njegovim duhom. Ovo su posude koje su nanovorođene, kako kaže Biblija,“ne od volje muževlje, nego od Boga.“. Dakle njihov duh je rođen, probuđen sa Božjim duhom i hranjen Božjom nebeskom hranom, kroz njegove riječi.

 

Kršćani su pravi vladari svijeta. Bez obzira što toga nisu ni svjesni.

 

Što su daleko od te spoznaje i prakse, po položaju, po imanju, po ponašanju…

Ipak, oni jesu vladari svijeta.

Biblija piše;“Po čemu je malodoban sin različit od roba?“ Jasno, po ničemu, što se tiče autoriteta.

Malo kršćana je svjesno ove stvari, ipak i u svojoj nesvjesnosti, oni su dovoljno opasni za vladajuće sile svijeta.

Opasni su, jer iako oni malo znaju i čine u vezi svoje moći, Bog za tu njihovu moć, jako dobro zna.

On im je dao tu veliku moć, koliko god je oni ne koristili.

Ipak oni kršćani koji su svjesniji ove sile, imaju silu koja je dovoljna da sami mijenjaju svijet.

 

Kršćani nasljeduju onu vlast koju su imali kroz povijest, pomazanici Božji, na ovoj zemlji, koju je imao narod Božji-izraelski narod.

 

U Bibliji piše za narod Božji, tj. izraelski narod, da je to narod „koji se ne broji među narode.“

Ovo je bio narod koji je imao poseban poziv i sudbinu. Narod koji je trebao donijeti nebesko svjetlo drugim narodima. Svijetliti im za put do Boga. Oni su imali privilegiran položaj, ali i Božji strogi odgoj.

Tako je i danas i sa kršćanima. Oni su danas taj narod koji se ne broji među narode.

 

Isus je opomenuo izraelske vođe da se ne oslanjaju na to da potječu tijelom od Abrahama, „jer će od kamenja napraviti djecu Božju“, opomenuo ih je na duh na koji su pozvani, na nasljedovanje učitelja.

I na to da će Abrahamova potomstva biti kao zvijezda na nebu, i da je potomak Abrahama, Izak, dijete obećanja , a ne dijete ropkinje. Naime, Abraham ga je dobio po obećanju kada njegova žena više nije ni mogla imati djece, a uz to je, i kada je po prirodi mogla, bila nerotkinja.

 

Dakle, sve je kroz Bibliju, upućivalo na to da Božja djeca dolaze k njemu, po njegovom pozivu i volji, a ne po prirodnom toku stvari.

 

Zašto je Bog izabrao Izrael za svoj narod?

Zapravo i nije. On je izabrao Abrahama i obećao mu potomstvo, a onda je to potomstvo bio Izrael. Ovako Bog komentira njihovu dostojnost toga:“Znao sam ja da ste narod krute šije.“

Mnogo kad, ovo je situacija i sa kršćanima.

 

 

Za Izraelce, danas za kršćane, učenike Kristove, Biblija kaže da su „kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu.“

I to je uzvišeni poziv i sudbina kako izraelskog naroda, tak i pojedinca kršćanina.

 

 

Za pripadnike ovakvog naroda, Biblija kaže:“Ta bogovi ste.“

 

Tako uzvišeni poziv i sudbinu, prati sila koju Bog daje svojoj djeci.

 

Izraelski narod je imao svoju sudbinu, bio je zatvoren u nju. Dolaskom Isusa Krista i njegovom žrtvom, on je, kako Biblija piše

“Sve svjetske vlasti sveo na ništa.“

Isus je pobijedio duhovne vlasti nad zemaljskim kraljevstvima:Biblija piše da ih je poveo u pobjedonosnoj povorci pobjeđene njime.

 

 

Dalje Biblija kaže:“Kako na nebu, tako i na zemlji.“

Dakle, pobijedio je demonske sile na nebu koje su upravljale zemaljskim kraljevstvima.

Ali, Isus nije pobjeđivao zemaljske vlasti koje su bile produžena ruka demonskih duhova. To je ostavio nama.

Biblija kaže:“Čuvaj me rukom od ljudi, mačem od dušmana.“

To je slika podjele onoga što je Isus napravio kada je pobijedio ove nebeske vlasti. Dakle nama je ostavio onaj dio“rukom od ljudi,“. Mi svojim životom, ovdje na zemlji možemo, na ovoj zemlji pobijediti te lažne autoritete. To je posao koji nam je ostavljen:“Kidati okove jarmene, donijeti svjetlo sužnjima, slobodu…“

I sve to nebeskom silom, koja nam je dana, a koju molitvom trebamo zatražiti.

 

Ovaj Božji narod, nije ovisan o zemaljskim silama, pravilima, logikama, Biblija kaže:Neće ti više sunce svijetlit danju, niti mjesec noću, Jahve će biti tvoje vječno svjetlo.“

Vodstvo ovoga naroda je vodstvo sa neba, vodstvo koje garantira pobjedu.

Postoji hrana za dušu za ovaj narod, koju drugi narodi ne znaju.

Isus kaže“ja imam hranu za koju vi ne znate.“

 

 

Kroz Krista nam je vraćena vlast koju je Bog dao Adamu, prvom čovjeku. Bog ga je postavio da bude gispodar zemlje, da je obrađuje i čuva.

 

Demonske sile su, prevarom Adama, došle u posjed vlasti nad zemljom, i donijele kraljevstvo smrti: izopačenosti, mraka i okrutnost, na ovu zemlju.

 

Dakle,Isus je vratio čovjeku taj autoritet, taj dar Boga čovjeku. Ali ga je vratio onima koji njega nasljeduju, koji su odlučni da se okrenu od sile mraka u svojim životima, i njegovom snagom zažive iskonski čovjekov život. Život vladara zemlje u Božjoj mudrosti i duhu.

 

Moć demonskih sila na ovoj zemlji je započela laži, i jeste laž. U odnosu prema istini, ove sile, neminovno gube.

Ovo je rat koji je započeo, ali nije dovršen. Na svakome je trud u tome, svima je dana savjest, ali kršćanima je dana i sila da pobijede ove lažne autoritete.

 

Kršćani potječu od zemaljskih naroda. Međutim, kao što Biblija piše za Izraelce: “Evo naroda koji se među narode ne broji.“, tako se među njih, kao što sam rekla na broje ni kršćani.

Naime, kršćani su dio svoga naroda i kao Božji narod  trebao bi voljeti svoju domovinu. Biblija piše: „Ako ne voliš zemaljsku domovinu, kako ćeš voljeti nebesku?“

Ovdje je bitno naglasiti sa se može voljeti domovina, a ne voljeti njena vlast.

Tako zemaljska pripadnost nekom narodu nije kršćanski osnovni narodni identitet. Oni su dio nebeskog naroda, kojemu god zemaljskom narodu pripadali, i dužni su vjernost svojoj domovini do onoga časa ,kada ta domovina nije vjerna Božjim zakonima.

Ta točka je sukob interesa kod kršćana.

Zato Biblija kaže;“Evo naroda koji se među narode ne broji.“

I Izraelci su živjeli na zemlji, ali su mogli sa drugim narodom biti dok to nije bilo u suprotnosti sa Božjim zakonima. Npr. primjer subotnje trgovine sa okolnim trgovačkim narodima. Izraelcima je bilo zabranjena trgovina subotom.

 

 

Tako je identitet kršćanina u temelju,u Božjem nebeskom narodu.

Ali, kao što sam rekla, kršćanin voli i zemaljsku domovinu. Zato Biblija kaže:“propovijedajte u Jeruzalemu, Samariji i do nakraj zemlje.“ Drugim riječima: tu gdje jesi radi ono što trebaš, od te točke počni, blagoslovi sve kuda prođeš počevši od tu gdje jesi.

 

Nebeske stvari i sudbinu će baštiniti samo Božji narod, ali je on razasut po svim zemaljskim narodima. Nama je teško prepoznati ih, jer nekima nije došlo vrijeme, neki još to ne znaju…ali Bog ih zna, a na nama je da propovijedamo i budemo vjerni tu gdje jesmo i narodu kojem pripadamo.

To je dakle, taj narod „koji se među narode ne broji“.

Ostali su „djeca đavla“, kako ih Biblija naziva.

Bog u osnovnoj podjeli ne dijeli narode po nacionalnosti, nego poznaje dvije skupine: djecu đavla i djecu Boga.

 

Mnogi zemaljski narodi su izumrli, nekima možda i nema spomena, nekima jedva ima… Ali kod Boga će doći samo ono najbolje od svih naroda.

 

Božji narod je prvenstveno odan Bogu. Biblija za njih kaže:

“Sol ste zemlje i svijetlo svijetu.“.

Zato što ne ovisimo o zemaljskom svjetlu, ili konkretno rečeno, silama zemaljskog vodstva života, tako i to drugačije svjetlo donosimo i drugima oko nas.

Biblija zato piše:“Bit ćeš glava, a ne rep.“

 

 

Bog je ekonom i on koristi sve što ima, sve što mu je dano. Tako on preko svog naroda radi i unaprjeđuje ovu zemlju.

Netko je rekao da su kršćani ambasadori neba na zemlji.

To jeste tako, samo u mnogo širem i sve obuhvatnijem smislu.

Ipak, pojedinci imaju određenu i ograničenu ulogu u tome.

Samo Bog je Bog, Isus je glava na zemlji ovom Božjem narodu. Tako je Božji narod ujedinjen u njegovoj misli, njome kordinirani, usmjereni, vođeni. Kada se izgubi veza sa ovim "odašiljačem", Božja djeca ulaze u stupice, u slijepe ulice. Postanu slučajni lovci, jalovi, bez sigurnosti,jasne vizije i hoda, postaju odvojeni, sami za sebe, i vrte se po vlastitom dvorištu.

 

 

 Kršćani su narod kojeg drugi progone, ali i kojeg pokušavaju uhvatiti na svoje mamce, ili kako Biblija kaže „zamke“. Kršćani su trn u oku svjetskim silama i njihovim slugama.

Biblija citira takve, sa prevarantskim namjerama prema kršćanima: “Zavedimo ga, da ovladamo njime.

 

 

Kršćanin pokazuje lice Božje svijetu oko sebe. On predstavlja Boga na ovoj zemlji. Po njegovom životu slave ime Božje i drugi narodi.

Biblija govori o ukoru kojeg su neki kršćani primili zbog svoga vladanja nedostojnog Boga, pa piše: “Zbog vas se sramoti ime Božje.“

S druge strane Biblija govori o ponosu oca, kada mu se sin mudro ponaša.

Jedna izreka kaže: Kakav otac, takav sin.

U kršćane su uperene oči svijeta, njemu je povjereno predstavljanje Boga i to je odgovorna zadaća.

 

Kršćani žive u duhu, duhu slobode. Oni koji prisiljavaju na ropstvo, ne mogu mu biti gospodari. Oni su im Božja kazna za grijehe, bilo njihove ili njihovog naroda, i/ili su oni njihov zadatak. Zadatak da se svjetlom i istinom sruše ti autoriteti.

 

Bog je stvorio ljude za slobodu, u duhu slobode. Božji izabranici, kroz cijelu Bibliju, bili su posebno čuvani od duha ropstva. Također, Bog je posebnim pozivom pozivao one koji nisu pokleknuli pod duhom ropstva.

 

Ove situacije, ropstvo, bile su Božjem narodu kazna i prokletstva. Međutim, i u takvim situacijama, Bog je posebno čuvao svoje odabranike.

Primjer Mojsija to pokazuje. Mojsije se rodio za vrijeme dok su Izraelci živjeli kao egipatski robovi. On sam bio je odgojen na samom faraonovom dvoru kao posvojeni sin njegove kćeri. Mada je cijeli izraelski narod poginuo u pustinji zbog duha ropstva kojeg su prihvatili, Mojsije nije njime bio zadojen.

Zatim primjer Davida, naime njegov otac ga je i zaboravio predstaviti kao svoga sina i potencijalnog kralja, nevoljko ga je spomenuo kada se za njega posebno zapitalo.

David je živio kao pastir očevog stada, i sam se borio sa divljim zvijerima, čuvajući stado. Živio je slobodan u divljini, zaštićen od ljudskog autoriteta, i sa velikom hrabrosti čuvao ono što mu je bilo povjereno. Bog je vidio ovaj slobodni i hrabri duh i njega je izabrao kao kralja.

 

Zatim primjer Isusa. Njegova majka je odmah bila upozorena koga će donijeti na svijet, i da je Bog njegov otac.

 

Zatim prvorođenci, pa nazireji… Svi su od djetinjstva bili čuvani od ljudskih autoriteta i posvećeni Bogu.

 

I danas postoje ljudi koji se nikada nisu smirili i našli pod ljudskim autoritetima, koji su dio ovoga pozvanja, ali im još nije nitko rekao, nije propovijedao, i oni se ne snalaze u ovome svijetu.

Biblija za njih kaže:“ Kako će znati ako im nije rečeno, propovijedano.“

 

Biblijski primjer Filipa i Etiopljanina o tom govori. Mada je čovjek čitao Sveto pismo, on ga nije razumio. Kada ga je Filip pitao da li razumije što čita, on mu odgovara:“Kako ću znati ako mi tko ne objasni.

 

Istina o identitetu kršćanina i nebeskoj sili koja mu je dana, je poruka evanđelja. To je ta radosna vijest koju propovijedaju kršćani.

Ovo je istina koja ima moć probuditi čovječji duh. Istina koja čini da čovječji duh nadilazi svoje zemaljsko tijelo.

Ovo su krila za let našem duhu, za njegovu slobodu, za dizanje od zemaljskih stvari.

Ali ova istina je i poziv da se zemaljskom stvarima bavimo na način neba.

Kao što je to napravio i učitelj, Isus Krist, ostavivši nebeska blaga da bi došao na zemlju dati nama ljudima puninu ovog otkrivenja.

U ovoj istini je moć da donesemo svjetlo u ovaj svijet, da ovaj svijet unaprijedimo, od stanja u kojem smo ga zatekli.

„Ta bogovi ste.“

Biblija