NACIONALNOST    SRCA

 

                                                                                         Kao ptica daleko od gnijezda svog,

                                                                                         Takav je čovjek daleko od svoga zavičaja.

                                                                                                                   Biblija, Izr. 27.8.

 

Koja je naša domovina?

Koja je domovina našega srca?

Da li je to ista domovina?

 

Biblija razlikuje dvije domovine, onu zemaljsku i onu nebesku.

Domovina je naš širi dom i kao takvoj dugujemo joj ljubav i vjernost.

Biblija piše: “Kako ćeš voljeti nebesku domovinu ako ne voliš onu zemaljsku?“

Zemaljska domovina je slika one nebeske i naša je dužnost da je svojim življenjem njegujemo, čuvamo i učinimo je što sličnijom onoj nebeskoj.

Dužnost ovakve tvorevine, zemaljske domovine, je da podupire svojim postojanjem ono najbolje u čovjeku.

Ako to ne čini, na tome se treba raditi i truditi. Ako to ne čini, ova tvorevina je tvorevina zločina.

 

Zdravo interpretiranje zemaljske nacionalnosti, je zapravo jedan red u zemaljskim stvarima.

Ali postoji i opaki način interpretiranja zemaljske nacionalnosti, kao što postoji i osoban ili poosobljen način interpretiranja ove nacionalnosti.

 

1.        Prvi primjer je, kada je sam identitet čovjeka baziran, odnosno interpretiran prvenstveno nacionalnošću.

2.        I drugi, kada je čovjekov osobni identitet u sukobu sa pripadajućom zemaljskom nacionalnosti.

 

 

 

 

1.       NACIONALNOST KAO PRVA INTERPRETACIJA OSOBNOSTI

 

Ovo prvo nije ništa novoga.

Interpretiranje osobnosti čovjeka prvenstveno nacionalnošću je, u prošlosti  uslijed jačih rodbinskih veza, bio čvrsti zid koji je odvajao različite narode. Danas je sama nacionalnost malo, da bi sama stvorila takav čvrsti zid. Potrebna joj je politika.

Situacija kada čovjek svoj osobni identitet interpretira prvenstveno nacionalnošću, je slična kada čovjek na vrata privatnog stana piše svoju profesionalnu titulu.

Ova situacija bolesnog načina interpretacije nacionalnosti, odnosno  osobni identitet temeljen prvenstveno na nacionalnosti, je vrlo opasna situacija.

To je silovanje osobnog identiteta i kao takvo je žrtvovanje samoga sebe poganskom bogu. A svako žrtvovanje poganskom bogu traži nešto natrag: plaću, plod ili dar za onoga koji žrtvuje. To isplaćivanje se vrši preko leđa drugih ljudi.

Tako su nacionalisti, pravi teror za zdravi razum i za općenito druge ljude. A sam nacionalizam, sistem koji na zemlji proganja duh i dah nebeske domovine.

 

   Svaka nacija ima, kako svoje blagoslove, tako i svoja prokletstva. Ovakav, nacionalistički um, teško shvaća i prihvaća ovo stanje. On je sklon vidjeti zemaljske blagoslove podijeljene kroz sliku zemaljskih nacionalnosti. Nije sklon prepoznati blagoslove nebeske domovine kroz blagoslove zemalja. Ovo je zemaljski um i tako i djeluje.

Za prokletstva svoje nacije, u pravilu, ovakav um je slijep. Tako i za rad na okretanju od njih.

Zato je posebno opasno kada nacionalistički orijentirani  um dođe na poziciju vladara.

 

   U ratnoj i poslijeratnoj Hrvatskoj, mogli smo vidjeti tužne primjere ljudi koji su od nacionalnosti napravili profesiju. Ovo stanje nije pomoglo u unaprjeđivanju ove države, ali je debelo odmoglo. 

Kako voljeti  domovinu sa opakom vlasti?

Biblija piše:  „ Kako možeš voljeti nebesku domovinu, ako ne voliš zemaljsku?“

Ipak, jedno je voljeti domovinu, drugo  voljeti njenu vlast.

Zločinačka vlast domovine neće dobiti nebeske pozicije, ali domovina, dakle, narod, nacija i nacionalnost – može.

Biblija piše: “Ne zovi izdajom što ovaj narod izdajom zove.“

Na svijetu postoje vremena kada čovjek treba izdati svoju nacionalnost, naciju. Izdati ono što se predstavlja kao njegova nacija. Jer samo tako možemo spasiti sebe, a možda i svoju naciju.

Ovo su i biblijski primjeri. Oni nas uče kako nacionalnost nije zemaljski plafon jedne osobnosti, i kako i unutar opće nacionalnosti postoji nacionalnost koja je najveća.

To je Božji narod, to je narod „u duhu i istini“.

 

  Kao što sam rekla, mnogi narodi su postojali na zemlji, ali za mnoge se pitamo gdje su danas.

Postoji način kojim se održava nacija.

A to je put održavanja sličnosti svoje nacije, sa nebeskom nacijom.

Ova svjesnost nebeske dimenzije  nacionalne stvarnosti i pripadnosti, je naša veza kojom smo privezani za nebo. Ovo je čvrsto sidro za našu dušu, kako u situacijama nacionalističkih tenzija i previranja, tako i u drugim grijesima svoga naroda, ali i u djelatnosti u miru.

Ovo znanje o nebeskoj dimenziji nacionalnosti koju nosimo, i naravno o svojoj osobnoj odgovornosti u tome,  je jadna od karakteristika osviještenog čovjeka, tj. slobodnog čovjeka. 

Ovaj stav i ovo znanje je i veza čovjeka sa nebeskom domovinom, i potvrda njegove pripadnosti njoj.

 

   Biblija piše u svojoj zadnjoj knjizi o događajima koji će se jednom dogoditi u nebeskoj domovini:

“ Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine.“

Dalje piše o nebeskom gradu:

„Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj (nebeski dom) donositi slavu svoju.“

Zatim još o nebeskom gradu:

„ U nj (nebeski dom) će se donijeti slava i čast naroda.“

 

Ovo su dakle oni, koji su imali ispravan stav prvenstveno unutar sebe, pa onda i svog naroda.

Ovo su oni koji mogu zajedno sa apostolom Pavlom reći:

“Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“

 

 

 

Druga, prije navedena specifična situacija interpretiranja nacionalnosti je:

2.       KADA JE ČOVJEKOV OSOBNI IDENTITET U SUKOBU SA PRIPADAJUĆOM NACIONALNOSTI, ODNOSNO NJENIM KARAKTERISTIKAMA

 

  Ova druga bolest osobnog interpretiranja nacionalnosti, tj. kada je čovjekov osobni identitet u sukobu sa pripadajućom nacionalnosti , također nije ništa novoga.

Kao što sam rekla, nacionalizmom su podijeljene skupine ljudi i svaka od tih skupina ima posebne karakteristike, posebne blagoslove i prokletstva.

Ipak, neki u tim skupinama se, u svom osobnom identitetu, više prepoznaju u nekoj drugoj nacionalnoj skupini. Tj. njihovo srce se više prepoznaje u karakteristikama te druge nacionalnosti.

Kao što se u jednoj obitelji može prepoznati određen talent koji ih izdvaja od drugih, tako je to i sa nacijama.

Međutim, i obratno. Kao što se u jednoj obitelji može naći neko član koji se u obiteljskim karakteristikama  nije našao, tako se može naći pripadnik nacije koji se u toj naciji osjeća kao stranac.

Govoreći i zemaljski, u našim genima je sasvim jasno upisano naše porijeklo , u Božjem znanju smo sasvim spoznati u svojoj nutrini. Naši potencijali, mogućnosti sve nam je to dano i traži da se realizira.

Sve to traži okolnosti za razvoj, traži atmosferu i ohrabrenje.

Svi smo mi ipak samo djeca, doduše neki pri vrhu, neki u najdubljem skloništu svoga srca, ali svi trebamo tatu, nekoga tko nas podržava. A tu atmosferu podrške, ponekad  ne nalazimo tu gdje jesmo, ali je vidimo na drugom mjestu, drugom društvu.

Ovo ne nalaženje čovjeka u danim društvenim okolnostima, tako i nacionalnosti, može i čini da su ljudi zbunjeni, da ne nalaze mira u svom nacionalnom identitetu.

Također, čini da žive sa opterećenom savjesti.

Ova situacija može biti posebno dramatična za čovjeka, u periodima pojačane svjesnosti o nacionalnom identitetu, kao što je to ratno vrijeme.

Kao što sam rekla, ova situacija nije ništa novo. Tako Biblija govori o strancima, poganima, ljudima koji su se prepoznali u nacionalnosti Božjeg naroda.

Zvali su ih pridošlicama i obraćenicima iz drugih naroda. Oni su se pripojili Božjem narodu, oni su čak i tada, u tako čvrstim nacionalnim podjelama, našli svoj osobni razlog za uzimanje drugog nacionalnog identiteta.

Ovo je stvar koja u Bibliji tako stoji.

Naime, nacionalnost je dana za jedan red zemaljskih stvari, za čovjeka, a ne čovjek zbog nje.

I ovdje vrijede one biblijske riječi: „ Bog je veći, nego vaša savjest.“

„Tko vas optuži?“

I još Biblija piše:  “Ta slobodni ste!“

Tako, ne samo da smo slobodni poći kamo nas nosi ljubav srca, poći dakle za domovinom srca, nego smo još i zaista slobodni poći, u slobodi od svake optužbe, i naše osobne,  dakle slobodni za blagoslov mira.

    

   U osvajanju ove slobode može nas spriječiti naš strah ili lijenost, ali savjest nam je Bog očistio.

Ipak, nije uvijek strah taj koji nas sprječava da se maknemo od mjesta u kojem se ne prepoznajemo, i nije samo mržnja ta koju trebamo pobijediti da bi se maknuli.

Možda smo dovoljno jaki za pobijediti mržnju, ali da li možemo pobijediti  i othrvati se kada nas veže ljubav?

Ljubav osobe koja je tu, ljubav neke druge situacije u poziciji iz koje bi htjeli izaći.

Isus je imao upravo ovakvu situaciju, kada je odlazio u nebesku domovinu. Prije svoga odlaska, na grobu  se obratio Mariji i upitao je:   

“Zašto me držiš?“

Marijina  ljubav  je zadržavala Isusa na zemlji.

I on suočio sa njom. Pokazao joj svoj izbor.

 

Ako u našem slučaju i ne možemo odoljeti ovoj ljubavi,  trebamo se suočiti sa tim i oprostiti sebi.

Od svih opravdanja sa kojima čovjek raspolaže, ljubav je ipak najbolje.

Ljubav, sama po sebi, već donosi slobodu ,ma gdje da jesmo.

U njoj smo zaštićeni od mržnje i ne oprosta.

  

    Za nacionalnost vrijedi kako i za bilo koju društvenu grupu: kako nasljedujemo dobre stvari, tako nasljedujemo i one loše,  odnosno kako blagoslov tako i prokletstvo toga naroda.

Ići za blagoslovima neke zemaljske domovine je lako, a živjeti sa prokletstvima te iste domovine je teško.

Kada se sukobljavaju karakteristike nebeske i karakteristike zemaljske domovine, onda govorimo o prokletstvu određene domovine, ali i osobe koja u njemu živi.

To se zove grijeh naroda. Pojedinac i ne treba osobno biti u tom grijehu, ipak, skupa sa ovim narodom nosi njegove posljedice.

Danijel je bio pripadnik Božjeg naroda, Bog ga je nazvao svojim miljenikom, ali je on molio i kajao se za grijehe svoga naroda. On je pred Bogom zastupao Božji narod u njihovim prokletstvima.

To prokletstvo bilo je ropstvo Božjeg naroda u Babilonu.

Biblija također komentira život Božjeg čovjeka u ovakvom narodu sa kolektivnim grijehom, odnosno u prokletstvu,  i o tome piše:

„Jao meni što mi je stanovati pod šatorom Mošekovim, kada govorim o miru, oni sile na rat.“

 

     Koja god da je naša motivacija za prepoznavanje sebe u drugoj domovini ili drugoj nacionalnosti, dakle, da li je to prepoznavanje u blagoslovljenoj karakteristici tog naroda, ili je to bijeg od grijeha svoga naroda, mi smo slobodni za izbor.

      Ovo je dio onoga što zovem „nacionalnost srca“. Ovo je naša osobna istina i koliko smo njoj vjerni, toliko smo vjerni istini i sebi.

ALI,

ovo nije cijela istina.

 

                                  

                                      NACIONALNOST SRCA

 

Nebeska i zemaljska domovina se međusobno isprepleću kroz svoje karakteristike.

Biblija o tome ovako govori:  „Licemjeri, kraljevstvo je nebesko među vama.“

 

Ako nam se sviđa određeni blagoslov neke nacionalnosti, kako će nam se tek svidjeti blagoslovi svih nacionalnosti na jednome mjestu?

U nebeskoj domovini.

Ovo je ona nebeska stvarnost naše prave nacionalnosti srca.

 

Tu nema laži i pogrešaka, mi smo stvoreni za ovu domovinu. Svi mi imamo kao ljudi, iste potrebe, ali kako ih ostvarujemo, i da li ih na svom putu uopće uspijevamo ostvariti, da li smo zadovoljni površnošću koju ostvarimo, njihovim prividom u svome životu – to su neke druge stvari.

Ova nacionalnost srca, prihvaćena, prepoznata, ima krila za let do nebeske domovine.

 Njena krila su ljubav.

Biblija piše da je Bog pripremio u nebeskoj domovini, ono što uho nije čulo, što oko nije vidjelo…onima koji ga ljube.

Dio toga se odnosi na djecu Božju već sada, u zemaljskoj domovini. Zato Biblija piše, za ovo kraljevstvo nebesko: „da je blizu….“ I da već sada imamo pred okus te domovine.

 

Vratimo se sada na prvo pitanje:

Da li je dakle, naša zemaljska domovina ujedno, i naša domovina srca?

 

Kako bilo i što radili sa tom spoznajom, trebamo prvenstveno znati da je prava domovina u našem srcu, srcu koje je naša veza sa nebeskom domovinom.

Prepoznavanje sebe je olakšano prepoznavanjem svoje zemaljske domovine. Ali to i ne znači da trebaš ići tamo da bi živio život srca. Istina je da je obično tako najlakše, ali to dakle nije jedini put za život po istini srca.

Atributi  te domovine je ono, što mi prepoznajemo u svome srcu.

Ti različiti atributi nas mogu upućivati i na nekoliko zemaljskih domovina u kojima ih takve nalazimo. Međutim,  sve to možemo sagledati i u duhovnom svjetlu, i kroz spoznaju domovine i njenih atributa, prepoznati svoje srce, svoje vrijednosti, svoju ljubav, prepoznati sebe.

Biblija kaže: jednom ću spoznati sebe kao što sam sam spoznat od Boga, ali sada vidim sebe kao kroz ogledalo.

Ali i kroz ogledalo se može vidjeti bolje ili gore. A što se bolje vidimo, to više možemo raditi na osobnoj realizaciji i osobnoj slobodi. A time i drugima svijetliti.

Tako prepoznati od sebe samih možemo živjeti  istinu, ma gdje da se nalazili, ma u kakvom drugačijem okruženju živjeli i u ma kojoj zemaljskoj domovini živjeli.

Istina našega srca, ljubav našega srca, je kao baklja koja neprestano gori. I nama i drugima.

 Kao takvu je teško ugasiti.

Biblija piše:  „Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti.“

Tj. mnoge nevolje na koje ćemo naići na ovom putu, neće moći ugasiti ovu ljubav, niti je sile utopiti.

Ovakve osvještenike spoznajom, Biblija naziva „svjetlom svijeta“ i „soli zemlje“.

Ma gdje da se nalazili, oni donose blagoslov i napredak.

 

 

ZAMKE U BLAGOSLOVIMA DRUGOG NARODA

   Kada prepoznamo ljubav i izbor našega srca u karakteristikama identiteta drugog naroda, odnosno nacionalnosti, onda treba znati i to da ovi blagoslovi drugih naroda, nam mogu biti zamka za dušu.

Ovdje treba znati da je identitet nacija koje ćemo ovdje nazvati „poganske nacije“,  temeljen na njihovim raznovrsnim poganskim božanstvima.

Biblija uspoređuje Božji narod, Izrael sa trsom loze, a poganske narode, koji su se obratili na kršćanstvo, na pricijepljene mladice, i dalje kaže kako su mladice podložnije propadanju i brzom odcjepljenju, od samoga trsa.

Razlog ovoga je upravo u njihovim poganskim korijenima.

 

Poganski narodi su prepoznali vrijednosti i podigli ih do nivoa božanstava.

Kako se do tih vrijednosti dolazi to pokriva svjetovna izreka „ Cilj opravdava sredstvo.“

Drugim riječima, sve je dopušteno.

U ovakvom načinu se očituje čovjekova  sličnost sa životinjom.

Međutim, kršćanstvo vraća dostojanstvo čovjeku. Ono uči da nije poanta preživjeti, već živjeti. Postoji život koji je dostojan čovjeka i Isus ga nudi u punini.

Pokrštavanjem ovih naroda, oni su se donekle osvijetlili i senzibilizirali ove putove za ulazak u blagoslove prepoznatih životnih vrijednosti, ali i dalje je poganština ovih naroda vidljiva.

Biblija piše:

“ Podrijetlom i rodom iz zemlje si kaananske, otac ti Amorejac, mati Hetitkinja.

 Kad si svijet ugledala, na dan rođenja tvojega pupka ti ne odrezaše niti te vodom opraše da te očiste, solju te ne osoliše, niti te povojima poviše. Nijedno se oko na te ne sažali, niti se tko smilova da ti to učini, nego te na dan rođenja tvojega,  gadnu te baciše napolje.

 A ja prođoh pored tebe i vidjeh gdje se koprcaš u krvi, i rekoh ti dok si još u krvi bila: “Živi.“

 

   Svaki od ovih biblijskih poganskih naroda je imao svoga poganskog boga i nosio njegova posebna obilježja u svom identitetu.

I danas mu plaćaju  danak u svom imanju i svom osobnom nebeskom identitetu.

Odnosno ovom poganskom bogu plaćaju danak svojom dušom, dostojanstvom čovjeka, izgrađenošću svoje osobnosti, kao i sramotnim obilježjima u identitetu svoje nacionalnosti.

Kršćanstvo je dotaklo ove narode, ali u suštini, kršćanstvo ih je površno promijenilo.

   

   Živim u zemlji iz koje su mnogi izbjegli  u druge zemlje i u koju su mnogi izbjegli iz drugih zemalja.

Taj nagli kontakt s drugim, različitim kulturama, prati kulturološki šok, i on zahtjeva način da ga se prebrodi, riješi. A to se čini kao nemoguć posao.

Međutim, ovaj šok nam čini da jasno vidimo sukobe sa bogovima drugih naroda, njihov grijeh i zakržljalost osobnog čovjekovog identiteta pod djelovanjem poganskih bogova .

Naravno,u omjeru u kojem su prihvatili  kršćanstvo.

Kada danas govorimo o identitetu zemaljskih naroda, posebno na ovim područjima, onda  govorimo o ovim njihovim prepoznatim vrijednostima, odnosno blagoslovima, mada znaju biti njihova prokletstva i glasnija. Kada na primjer govorimo o Francuskoj, govorit ćemo o ljubavi; kada govorimo o Engleskoj, govorit ćemo o moći; o Italiji, ljepoti života; Americi, sili…

Način na koji ovi narodi postižu i interpretiraju ove vrijednosti, spada u biblijski opis tjelesne slobode, odnosno raspuštenosti.

Kada , sa druge strane, danas govorimo o identitetu Izraelskog naroda, tj. zemaljskog Božjeg naroda, onda prvenstveno govorimo o njihovoj vjeri. Upravo to i jeste njihova uloga na ovoj zemlji.

Druga je priča što se uz ovaj Božji narod vežu i drugi termini, ovo drugo je njihova nesavršenost i grijeh.

Za ovaj narod, Biblija piše, da se ne broji u druge narode.

Kako se ne broje oni, tako se ne broje i svi oni koji su vjerom pricijepljeni na ovaj narod.

 

   Naša nacionalnost srca nas može dovesti do nebeske domovine.

Ipak, ovaj nebeski narod postoji na zemlji i među njima  već sada možemo naći dom našem duhu.

Kako Biblija piše,oni  donose spoznaju stanovnicima ove zemlje o pripadnosti nebeskoj domovini, o karakteristikama i identitetu stanovnika nebeske domovine. Uči ga nebeskim vrijednostima i nebeskim prioritetima.

    Vrijednosti koje su prepoznali poganski narodi, nisu same za sebe zlo, ali su zlo u njihovoj interpretaciji. Radi se o vrijednostima koje trebaju biti interpretirane u Božjem redu i znanju.

Znanju koje prenosi Božji narod, Božji svećenici, ili kako Biblija piše:

“Kraljevsko svećenstvo, sveti put, narod određen za Božju svojinu.“

Dok je vladao strah od moći crkve, poganski vladari su se barem formalno, ponašali u skladu sa ovim znanjem. Kada je kroz prošlost razotkriveno licemjerje bivših vladara, ali i njihovih crkvenih poglavara, današnji vladari su krenuli za otvorenom raspuštenosti.

Ipak, da li je bivše licemjerje,opravdanje za neposluh Riječi Božjoj?

Nije. Isus je uvijek isti. Njegove riječi uvijek isto vrijede.

Ljudi se, pak, kako Biblija piše, neprestano mijenjaju.

  

    U svim ovim općim društvenim i pojedinačnim promjenama, samo je Božja riječ čvrsto sidro duše i samo nam ona pokazuje put za nebesku domovinu. Koliko god nam ona u zemaljskim očima i zemaljskom umu, izgledala daleko i nestvarno, dolazak nebeske domovine je neminovan, a njena  stvarnost je već sada prisutna u svijetu, kao zalog jednom apsolutne stvarnosti.

Isus nas upozorava da ne ignoriramo njeno postojanje već danas, i Biblija o tome piše:

„Nije previsoko i nije preduboko, ona je u vašim ustima i u vašem srcu.“

I još:

„Licemjeri, kraljevstvo nebesko je među vama.“

 

Kraj